Kako smo se branili

1. Suprostavljanje agresiji na podrucju BiH Narodi BiH kroz milenijsko postojanje, bez obzira pod cijom su upravom bili, nikada nisu imali meduetnicke sukobe. „Bosna nije nikada bila ugrožena stvarnim unutrašnjim napetostima nego pretenzijama velikih sila i susjednih država.“ 547 Derviš Sušic navodi iz izvještaja stranog obavještajca mišljenje o Bosni: „Moj gospodaru, zemlja zvana Bosna nesrecna je zemlja koju ne vrijedi osvajati!... Oni su teško pobjedivi ako su jedinstveni. Pobijedicemo ih ako se vežemo s jednim protiv drugog.“ 548 Tako je to bilo i u novijoj istoriji Bosne. I u ovom ratu ( 1992 - 1995) susjedi s istoka i zapada su se dogovorili o podjeli BiH. To ce u ovom ratu nad Bosnom i njenim narodima visiti kao „Damaklov mac“. Srbija, a kasnije i Hrvatska krenule su da s oružjem u ruci realizuju ovaj dogovor. Borba je bila neravnopravna. Nasuprot armijama Srbije i Hrvatske, bez obzira da li su se zvale „VSR“ ili HVO, bile su njihova produžena ruka -sredstvo za postizanje politickih ciljeva oružanim putem i prikljucenje dijelova BiH Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Armija RBiH, sa nedovoljnim cak i pješackim naoružanjem, u civilnoj vlastitoj odjeci i obuci, koja je vremenom izrasla u mocnu Armiju, sa solidnim naoružanjem, uspješno se suprostavila tim agresorskim vojskama, sacuvala cjelovitost BiH. Armija RBiH je, zbog slabog naoružanja i nedovoljnog borbenog iskustva, u 1992 i 1993.god. bila, objektivno, u defanzivi. Ona se i pored visokog borbenog morala, nije mogla goloruka, suprostaviti naoružanju armije koja je bila medu najjacim u Evropi. Embargo na uvoz oružja koju su Ujedinjene nacije nametnule zemljama bivše Jugoslavije pogadale su žrtvu agresije, a ne i agresora. „VSR“ je naslijedila od JNA ogromne arsenale oružja i vojne opreme koji su se zadnjih 50. godina koncentrisali u BiH, kao centralnoj Republici. Srbija kao njen mentor je tu vojsku snabdijevala svim drugim potrebama: municijom, hranom, naftom...