Zavidovici grad drveta

Zovu ga grad drveta. Ako zamislimo da je Bosna covjek, a da ipak na karti izgleda onako kako izgleda, pronaci cemo te male Zavidovice taman tamo gdje bi Bosni bilo srce. Samo, cini se da to srce sve slabije i slabije kuca. Ili mozda kuca sve vise i vise u srcima onih koji su vec daleko otisli, kao u mome recimo. Zna se da svako srce voli mjesto u kome je i stvoreno, pa tako i moje. Cesto zaklopim oci i zamisljam... Krenem od mjesta na kojem sam vidjela svoju prvu simpatiju. Izlazim, kad ono ispred mene prostire se centar grada. Brezuljak s jedne strane, brezuljak s druge i tako s mog posebnog mjesta centar grada izgleda kao zdjelica u koju su skliznule zgrade. Vidim skoro sagradjeni spomenik koji je u ljetnim nocima posebno posjecen. Svako voli da sjedne na klupu i posmatra ta svjetla grada i njegove ljude. Svakakvih ljudi se da sresti na spomeniku. Ponekad me zacudi cinjenica da, nakon vec i nekoliko godina, niko nije odgulio zlatna slova posvecena nasim ratnim borcima. Pa se zasmijem sopstvenoj skepticnosti. Valjda me iskustvo sa starim spomenikom, sa druge strane rijeke, naucilo da tako mislim. Spustam se tako od takozvanog Novog spomenika prema rijeci koja mirno tece i prolazim kraj opstine, parfema, knjiga, cevapa, kolaca... Svega, ko u prici. Cekam zeleno svjetlo semaforu. Koliko sam puta na tom sefamoru vodila filozofske razgovore sama sa sobom. U glavi onako, razmisljam o Bog zna kakvim glupostima, pa me omete miris svejzeg hljeba iz pekare kad vec predjem ulicu. Ta glavna raskrsnica mog grada nekad je i domacin ljetnim zbivanjima. Gle, pun grad ljudi, muzika, djeca, vriska, galama i prica i vatromet. Taj koncert boja pusten sa vrha zgrada da mi zagolica mastu. Kad spustim oci, te iste zgrade nude mi mnostvo izloga. Moja prva odjeca, prvi lijekovi, prva krofna, sve je kupljeno u toj ulici. Kako da je ne volim? Ti izlozi sluze i da slave maturante nudeci skolske panoe kao novi izlozbeni program svakog juna svake godine. Pa mi srce naprosto odskoci kad tako shvatim da u mom malom gradu u izloge idu stvari koje se ne kupuju. Gdje jos to na svijetu ima? Nema mrsavih lutaka, ukrasenih visokom modom, savrseno uklopljenih u tu sliku. Samo nasmijena lica, neka uplasena, neka tuzna, a poneka, Bogami, i jako ozbiljna. Boze, uvijek zaboravim zvake. Pa odleprsam do trafike sa druge strane ulice da ih kupim. Ajde kad sam vec tu, napravicu i krug na toj strani. Opet klupice i neka vrsta parka. Na sredini kamena kugla. Opet mi srce zaigra. Te kamene kugle, kazu, postoje samo na nekoliko mjesta u svijetu. Zamisli, i u mom malom gradu. Cuvaju ih moji sugradjani kao oko u glavi. Rijetko kome pricaju o njima, ne prave od tog nikakvu buku i nauku. ONe su tu, nase su i ne smiju da se diraju. Eto kao, ucinili su da im se moze prici, na skoro samom izlazu iz grada, uskim puticem, tamo gdje su i pronadjene. Vracajuci se od tamo, biciklom ili pjese, prodje se taman pored usca rijeka. Na tom mjestu, opet ljeti, poneko se kupa zajedno sa pecima, masinama, foteljama i ko zna cime sve jos ne. Zanimljiv prizor. Pa se malo maknem na obliznju pjacu i ulicom ispred nje uputim se prema autobuskoj stanici. Dok idem okrenem se desno kad ono gore u vrhu, netaknuta, kao prkos i vremenu i narodu, stoji Vila. Poznata Zavidovicka vila koju su austrougari napravili za vrijeme svoje vladavine. Iza nje, kao munja, pruza se zeljeznicka pruga. pa ko odluci da je prati do podhodnika, pogledace lijevo i vidjece Dugu. Ehh.. Duga je prica za sebe..